Tri nebeska koraka od Jupitera, dva nebeska skoka od Venere i jedno nebesko skretanje "u lijevo" kraj Merkura, pa još malo skakutanja sa zvijezde na zvijezdu, i baš tamo gdje svi slučajni ili namjerni nebeski putnici povuku repaticu, a za što drugo nego za rep, e, tamo sam se rodio. Kad sam i kako došao na Zemlju, nemam blage veze. A zašto baš na Zemlju, e to znam. Ime mi je Energo Kid i moja zemaljska priča glasi ovako...
              Prije nego što su me uopće u mojoj "svemirskoj domovini" odredili za zemaljsku misiju prošao sam tešku i napornu obuku. Toliko je bilo teško da sam ponekad pomišljao odustati. Dok sam ovako promatrao zvjezdano nebo pitao sam se što mi sve ovo treba. Zašto baš ja moram otići na Zemlju i pomoći ljudima da steknu svijest o očuvanju svog planeta. Zar mi nije bolje ovdje, u miru svoga doma, uživati u svim blagodatima koje su ekološki svjesni i daleko napredniji sunarodnjaci postigli, a ne tamo neke Zemljane upućivati u ekologiju, opskrbu energojom i zaštitu okoline... Ipak je u meni prevladao avanturistički duh te sam nakon završene obuke bio spreman za misiju na Zemlji. Nitko nam od naših profesora nije znao dati odgovor na pitanje kada i kako ćemo tamo biti poslani. Jedne večeri bio sam pozvan i nakon oblačenja posebno skrojenog odjela za moju misiju odveden sam do svemirskog broda. Prvo čega se sjećam na Zemlji bili su mir i tišina koja me okruživala. Začudio sam se. Pričali su nam da je na Zemlji bučno, da su gradovi zagušeni bukom automobila, a zrak je nečist i smrdljiv od različitih ispušnih plinova. Prvi je dojam pozitivan! Zelenilo, svjež i mirišljav zrak... Nije sve izgubljeno, nisu iščupali posljednju travku ni odsijekli posljednje drvo. Hrabro sam koračao kroz šumu. Čuo sam zvuk cvrkuta ptica i na istoku ugledao prve zrake sunca. Odmah sam znao da je jutro. Lagano hodajući sve više sam napuštao tišinu šume, a sve se više pripližavao nečemu bučnom.
              Odjednom našao sam se uz rub ceste kojom su nemilice jurili automobili. Trebalo je prijeći na drugu stranu što je bilo ravno samoubilačkom pothvatu. Pokraj mene se u tom trenutku stvorila jedna djevojčica. U čudu me pogledala, a ja nisam bio svjestan koliko zapravo čudno izgledam.
"Dobro jutro" rekao sam. Tako su nas učili na našoj obuci: Zemljani se uvijek međusobno pozdravljaju kada se vide.
"Dobro jutro" uzvratila je djevojčica i slatko se nasmijala pri čemu su joj na svakom obraščiću nastale malene rupice.
"Joj Energo, djevojčica je slatka i ima dvije preljepe jamice na obrazu, ali to nije razlog tvog dolaska na Zemlju" rekao sam sam sebi.
"Tko si ti? Zašto si tako smiješno obučen? Maškare su već odavno prošle. Zašto te roditelji puštaju tako samog izlaziti iz one tamne šume? Zar nisi čuo da tamo ima medvjeda? Pa zar ti ne ideš u školu?" Bujicu pitanja svalila je na mene. Rekli su nam da Zemljani, a posebno Zemljanke znaju biti radoznali, ali ovo je previše.
"Zovem se Energo Kid" zaletih se na prvu loptu, ali onda se sjetim poduke. "Diskretno uđite u njohove domove! Izgledat ćete im čudno pa je najbolje predstavite im se njima bliskim imenom. Na odjeću će se već naviknuti kao i na našu plamenu kosu. Uostalom i Zemljani sada šetaju svakojako obučeni različite boje kose."
"Dakle zovem se Nergo. Moja je mama voljela nekog pjevača koji je imao tako čudno ime pa je i mene tako nazvala."
"Drago mi je, ja sam Ana. Hmm, Nergo? Malo čudno ali O.K. je. Ti nisi odavde? Inače bih te znala", rekla je veselo.
"Nisam. Doselili smo se nedavno i nisam uspio još nikoga upoznati. Krenuo sam danas u školu, ali sam pogriješio put i odlično što si ti naišla da idemo zajedno" odgovorio sam.
              Ana i ja krenuli smo put njene škole. Zrak je postajao sve zadađeniji, a uz cestu se moglo vidjeti ogromno odlagalište smeća. Pravio sam se da me nije briga, ali sam itekako zapažao takve stvari. Naravno u školi sam bio glavni. Dečki su se čudili mojem odijelu, a među djevojkama sam postao glavna faca. Jedino me učiteljica sumljivo pogledala vidjevši da sjedim u klupi do Ane i čuvši moje ime. Najviše se ipak začudila kada sam je pitao kako se grije škola budući da je iz podruma dolazio neki čudan miris.
"Grijemo se na lož ulje. To je najjeftinije i najčišće" odgovorila mi je u čudu. Tada se u meni probudio Energo Kid. Nisam mogao više izdržati pa sam je zamolio mogu li predložiti nekoliko čišćih i manje štetnih načina grijanja. U čudu su me svi slušali, a učiteljica je na kraju mog izlaganja ostala zaprepaštena saznanjem o blagodatima plina. Na njeno pitanje odakle mi toliko podataka o plinu rekao sam da je moj tata inžinjer koji radi na platformi koja crpi plin duboko iz zemlje te stalno priča o njegovim prednostima pred ostalim energentima. Poslije smo još dugo pričali o plinu, a Ana mi je priznala kako oni u kući i vodu griju na plin i kako njezina mama kaže da voda za kavu brže zakuha na plinskom nego na električnom štednjaku.
           Nakon škole Ana me je velikodušno pozvala kući na ručak. Iako sam silno želio provesti poslijepodne s Anom, ipak sam odbio poziv. Moja je misija tek započela. Treba obići još mnogo škola i domaćinstava. Treba steknuti nova poznanstva i uvjeriti ljude u prednosti korištenja plinske energije, naučiti ih kako kontrolirati potrošnju i što manje onečistiti svoju okolinu kako bi svoj planet ostavili budućim generacijama. Samo im ne smijem priznati odakle dolazim te da sam star nekoliko stotina godina. Nebi mi vjerovali, a i bolje je uvijek biti mlađahan Energo Kid.